Tragovi civilizacije na području općine Bednja sežu u razdoblje neolita (mlađe kameno doba) kad je bednjanski kraj bio naseljen o čemu nam svjedoče ostaci kamenih sjekira iz Brezove Gore, Cvetlina i Jazbine. Kultura brončanog doba također je nazočna, na brdu Želimor postojalo dobro zaštićeno naselje s još danas vidljivim ostacima, tu je pronađena keramika, fragmenti brončane sjekire i fragmenti keltskog ručnog rotacijskog žrvnja. Također postoje nalazi brončanih sjekira iz Bednje i Jamnog. Iz rimskog doba na području mjesta Bednje iz 2. stoljeća datira nalaz novca.
Pretpostavlja se da je riječ Bednja nastala od kajkavske riječi "bedenj" koja znači kaca, drvena posuda. Druga je pretpostavka da je to slavenizirani oblik imena Bathinus, latinskog naziva za rijeku Bednju. Sam naziv Bednja kao rijeke spominje se prvi puta 1321. dok se tek 1440. prvi put spominje župa pod imenom Bednja. Spominjanje toponima Bednje te godine svjedoči da je ranije naselje imalo drugačiji naziv. U starijim se ispravama izmjenjuju imena odnosno određenje župe kao trakošćanske odnosno bednjanske, pa je pretpostavka da se današnje naselje Bednja u razdoblju srednjeg vijeka nazivalo Trakošćan. Postupno je mjesto dobilo ime po rijeci Bednji.
Područje općine Bednja ili bednjanski kraj nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Hrvatskog zagorja, odnosno na krajnjem sjeverozapadu Republike Hrvatske, na području Županije Varaždinske. Taj prostor je sa svih strana okružen i zatvoren gorama: Ivančicom (1061m), Strahinjčicom (847 m), Maceljskom gorom (715 m) i Ravnom gorom.
Dvorac Trakošćan je smješten u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja između Maclja, Ravne gore i Strahinjčice. Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala u vrijeme antike. Druga sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.
Neposredna okolica dvorca oblikovana je kao pejzažni park u kojem jezero, livade, grupacije drveća i grmlja čine skladnu hortikulturnu cjelinu. Perivoj se dijelom razvio iz autohtone šume hrasta kitnjaka i običnog graba.
U njemu su posađene različite egzotične vrste drveća koje mu, osobito ujesen, daju šarenilo i dinamiku. Prisutnost crnogoričnih vrsta (osobito jele), na ovim visinama (250 m), dokazuje vegetacijski obrat, odnosno, prisutnost vrsta značajnih za veće nadmorske visine i obratno, na višim obroncima susrećemo bjeligorične vrste karakteristične za niže nadmorske visine.
